| |
 
|
Povijest i kulturna baština
|
|
Prvi spomen Privlake sačuvan je u ispravi od 10. travnja 1296. godine. Zadranin Ivan zamolio je toga dana zadarskog bilježnika Tarallo Henrika da mu sastavi oporuku u kojoj se između ostalog navodi: Vinea mea de Privlaka – moj vinograd u Privlaci.
O bogatoj povijesti Privlake svjedoče i brojni arheološki nalazi te ostaci sakralnih objekata među kojima su:
Crkva Sv. Barbare (13. st.) koja se nalazi kod zaseoka Grbići sa sjeverne strane ceste koja iz Nina vodi u Privlaku,ostaci crkve Sv. Kate iz 14. st. koja se nalazi na manjoj uzvisini usred vinograda, oko 1 km sjevernije od Sv. Barbare, označena je i |
na dvije karte, topografskoj iz 1675. i na Coronellijevoj karti iz 1678 god.
Crkva Sv. Vida (14. st) jedina je starija sačuvana crkva na privlačkom poluotoku i bila je župna crkva sela Kupara. Sv. Vid je zaštitnik ljekarnika, pivara, plesača, glumaca, gluhonjemih. Ostala je poljska crkva i danas se u njoj provodi Služba Božja samo na dan Sv. Vida, 15. lipnja.
Župna crkva Sv. Marije (19. st.) smještena je na nekadašnjoj periferiji sela i upravo iz tog razloga s vremenom našla se na glavnoj prometnici, danas asfaltnoj cesti na neograđenom, brisanom prostoru. Na glavnome oltaru nalazi se zanimljiva pala iz ciklusa Marijina života. Iako ne spada u vrhunska djela baroknih majstora, slika je zanimljiva upravo svojom baroknom narativnošću. Župna crkva sv. Marije se ubraja u najljepše primjere izvorne klasističke arhitekture u Dalmaciji.
Od ostalih crkvi na privlačkom području svakako još treba spomenuti i crkvu Sv. Petra iz 17.st. te crkvu sv. Kristofora (1398.g) od kojih danas ništa nije vidljivo.
Stare privlačke crkve, kao graditeljska baština, makar u oskudnim ostacima, odražavaju kulturu kršćanskih stoljeća, a danas se pred nama pojavljuju kao jedinstveno zdanje, koje se gradilo i dograđivalo generacijama.
Sjeverno od crkvice Sv. Vida, u polju, nalazi se najpoznatiji od mnogobrojnih privlačkih bunara – Sokolar – za koji se veže legenda o nesretnoj ljubavi:
... Sokolar, pošto gorkim suzama zali jagodu, sav tužan i rasplakan dođe kući majci. Prislavka, njegova majka, koja također, zbog sinovljeva sna, bijaše zdvojna i, kad ga ugleda onako tužna gdje dolazi kući, prestrašena, upita ga što mu je. A on joj ispripovijedi sve po redu kako se bijaše dogodilo. Tada mu ona, tješeći ga, obeća naći ljepšu, plemenitiju i kreposniju draganu. Ali on, ni za što ne mareći i prostrijevši se majci na krilo, ne mogući se utješiti, neprestano cvileći i jadikujući, na majčinu krilašcu, po sili nebeskoj, pretvori u vodu. A ta voda još nosi njegovo ime, Sokolar ...
|
|
|
